Otišao je profesor Ivan Rušak. Legendarni ravnatelj Pete gimnazije, profesor matematike i nacrtne geometrije napustio nas je 2. prosinca u 82. godini života pridruživši se tako nizu tužnih odlazaka ove nesretne godine. Otišao je mirno kako je i živio, u svome obiteljskom domu u Novome Zagrebu. Rijetko se žalio na bolesti iako je imao određenih zdravstvenih tegoba, a kad je izgubio svoju voljenu i neprežaljenu suprugu Ankicu ostao je živjeti sa sinom Robertom, također profesorom matematike. Održavao je telefonske kontakte s nekolicinom kolega i kolegica i ništa u razgovorima nije slutilo brzi kraj života.
Profesor Rušak bio je ravnatelj V. gimnazije od 1984. do 1994. godine i od 1996. do 2005., a između tih je mandata dvije godine bio pomoćnik ministrice prosvjete i športa, Ljilje Vokić, iako je s ponosom govorio da nije bio ni u jednoj stranci, dok je na mjesto ravnateljice Pete došla prof. Anđelka Ricov, profesorica fizike
U osnovnu školu išao je u Novigrad Podravski, podravsko mjesto iz kojega je puno ljudi otišlo na fakultete, neki prvo u sjemenište pa na fakultet. Gimnazija je tad trajala osam godina, pohađao ju je u Koprivnici i uvijek bio najbolji ili među najboljim učenicima. Od 6. razreda gimnazije (sad 2. razred) davao je instrukcije i samofinancirao se. Matematiku je na PMF-u studirao i završio u Zagrebu. Profesor Rušak došao je u V. gimnaziju 1965., godine, nakon godinu dan rada otišao je na služenje vojnoga roka, a onda se opet vratio u Petu. Pomalo je napredovao, kako je sam govorio, bio je pomoćnik direktora, a onda je, kad je Peta gimnazija ušla u POC, postao zamjenik direktora Centra i direktor POC-a, koji se promjenom vlasti rasformirao i tako je postao ravnatelj Pete. Sam je profesor Rušak govorio kako misli da je u zbornicu donio stabilnost i smirujuću atmosferu, da je pomagao ljudima koji su ga bez ustručavanja mogli bilo što zamoliti, a bitno mu je bilo i pomaganje u školovanju djece svih zaposlenika. Prof. Rušak misli da je kao profesor matematike bio vrlo uspješan, ima dvadesetak sveučilišnih profesora na katedri matematike kojima je predavao matematiku i kad se vide na godišnjicama, govore mu da se vrlo često sjete ispred ploče na fakultetu kako bi to moj Ruško napravio. Znao je spominjati i neke zgodne ideje, npr. rekao bi učeniku da nacrta krivulju i onda graf prve derivacije te krivulje. Učenik bi gledao, mislio, a onda i smislio: tamo gdje raste, derivacija je pozitivna, gdje krivulja pada, tu je negativna i evo prve derivacije. Bilo je to malo starinski, tvrdi, kao i da se računalom nije služio, ali da je bitno uvesti različite metode za okupiranje učeničke pažnje. Neki bi učenici, spominjao bi prof. Rušak, govorili o tome što će im logaritmi, a on bi odgovarao da su logaritmi pomoćno sredstvo pomoću kojega se može svašta izračunati. Govorio je učenicima da on nije imao logaritamske tablice, ali je u dva dana i dvije noći sve sam naučio napamet. Otkrio im je kako je učio i da logaritam 2 nosimo na glavi, učenici bi se nasmijali, ali i naučili. Mislio je kako je bitno da se učenici oslobode i da profesor priđe k njima. Nije imao sukobe s učenicima, jer je znao da se može na ljudski način sve postići. Učenici profesora Rušaka žale što nije dulje ostao u razredu i vrlo ga se rado sjećaju kao izvrsnoga profesora koji bi petogimnazijalce privlačio matematici i uvlačio ih u gradivo naoko jednostavnim pričama iz svakodnevice, primjerice, kad bi na početku sata progovorio o tome kako se u školu dovezao biciklom i zaključavao ga služeći se različitim kombinacijama brojeva i tako započeo sat o kombinatorici ili kad bi, naoko slučajno, spomenuo odlazak u banku neposredno prije nastave i nakon toga se fokusirao na kamatni račun ili sl.
Prof. Ivan Rušak sve nas je zadužio svojom smirenošću u rješavanju problema, visokom inteligencijom usmjerenom na prevladavanje nesporazuma, pomirljivim tonom bez podizanja glasa, ugodnom energijom i duhovitostima. Odlaze vrsni profesori Pete gimnazije koji su je podigli do razine jedne od najboljih škola u Hrvatskoj i koji su školu doživljavali kao svoj drugi dom, a ne kao usputno i prolazno mjesto i crticu u životopisu. Previše je odlazaka u 2021. godini i u nekoliko godina prije nje, i teško se s njima nositi. Razmišljamo što bi prof. Rušak napravio u ovim kriznim vremenima i kako bi se nosio sa sadašnjom situacijom. U teška je ratna vremena, donekle usporediva s današnjim bolesnim godinama vrlo pribrano, konzultirajući se, ali samostalno i odgovorno donosio odluke o odvijanju nastave, prihvaćanju učenika prognanika i izbjeglica u naše razrede i nitko se ne može sjetiti da je u takvim vremenima bilo ikakvih organizacijskih problema iako je škola bila prepuna učenika. Podržavao je sve aktivnosti, projekte, ideje, mnogobrojna natjecanja, rijetko se izravno uključujući, ali izvana prateći vrlo mudro i naoko distancirano sve situacije, školski, izvanškolski i izvannastavni život. Profesor Rušak bio je siguran da je Peta za vrijeme njegova mandata bila broj jedan u Hrvatskoj. Bio je neobično dobro informiran, indirektno se bavio politikom, davao vrlo dobre životne i profesionalne savjete, u zbornici je bio uvijek rado viđena osoba, a vrata svoje, ravnateljeve sobe uvijek su mu bila otključana za razgovor, kratak sastanak, problem. Profesor Rušak volio je život i sve njegove blagodati, uživao je u društvu, naravno, do određene granice. Stoički je, ali nerado napustio školu i otišao u zasluženu mirovinu, navraćajući ponekad za vrijeme svečanosti, godišnjica, proslava. Sjedio bi tada dugo u zbornici prepričavajući prošle događaje vrlo decentno, slikovito, polako, motreći sugovornike i finalizirajući priče vrlo duhovito.
Profesore Rušak, iznimno ste nas rastužili svojim odlaskom. Neizmjerno ćete nam nedostajati. Hvala Vam za sve lijepe dane u našoj Petoj, sve ugodne susrete i prijateljske razgovore!
Uvijek ćemo vas se rado, sa smiješkom i s toplinom u srcu sjećati.
Djelatnici Pete gimnazije